špedicija i carinjenje

Mala škola špedicije i carinjenja

Korisnici koji proizvode nabavljaju u stranim web shopovima nerijetko se neugodno iznenade kada čuju da u Hrvatskoj moraju platiti neke dodatne troškove uz cijenu prozvoda koja je navedena na web shopu. 

Takvo neznanje ih košta jer moraju platiti razne troškove kojih nisu niti svjesni, a koje i inače plaćaju svi. Za ta su neugodna iznenađenja odgovorni sami potrošači jer u pravilu ne poznaju carinske propise.

U nastavku pročitajte mnoštvo savjeta o tome kako se zaštititi i zbog čega postoje takvi troškovi.

Tko je špediter?

U razgovornom jeziku pod pojmom špediter se podrazumijevaju kompanije koje se bave carinjenjem ili osobe koje rade na poslovima carinjenja u takvim kompanijama. Prilikom kupnje putem Interneta u inozemstvu, kupci pošiljke uglavnom primaju pošiljke putem kurirskih službi ili pošte. 

Kuriske službe ili pošta su i prijevoznici i špediteri – dakle one se bave i dostavom pošiljaka i pružaju usluge carinjenja pošiljaka. Overseas Express je tako i prijevoznik i špediter.

Koja je uloga špeditera?

Glavni zadatak špeditera tijekom uvoza pošiljaka jest da se pobrine za carinjenje pošiljke (ukoliko se ona mora ocariniti). Koliko god to trivijalno izgledalo, sam postupak carinjenja je složen, a špediter u ime uvoznika (najčešće se radi o kupcu robe) u tom složenom postupku pred državom (Carinskom upravom) zastupa uvoznika te njegovu pošiljku provodi kroz postupak carinjenja. Postupak carinjenja se ponekad može činiti dugotrajnim i skupim. Dugotrajnost postupka može proizaći iz činjenice da su zakoni koji to reguliraju izrazito kompleksni. Zbog te pravne složenosti i zbog činjenice da u postupku špediteri zastupaju uvoznike/izvoznike pred državom, špediteri su i kazneno i materijalno odgovorni za provođenje carinskog postupka.

Rigorozni carinski propisi te odgovornost koju je špediterima nametnula država su nerijetko u konfliktu s informiranošću potrošača. Zbog toga se privatnim osobama koje su kupile nešto putem Interneta često čini da je taj postupak bespotrebno kompliciran i skup. Korisnici su zato nezadovoljni, a zbog "dodatnih" troškova se često osjećaju izigrano, čak i prevareno. Takav osjećaj proizlazi iz neinformiranosti potrošača.

Treba uzeti u obzir da je carinski postupak u cijelom svijetu složen te da se uglavnom svugdje provodi na temelju istih načela (kao i u Hrvatskoj). Točno je da takve carinske formalnosti opterećuju i privatne kupce i gospodarstvenike. Upravo zbog toga jedna od najvećih pogodnosti EU jest činjenica da se Unija u carinskom smislu ponaša kao “jedna država” (često se može čuti i izraz "carinska unija"). Zbog toga potrošači iz EU najčešće nisu opterećeni gotovo nikakvim carinskim formalnostima kada kupuju unutar Unije.

Međutim, ulaskom Hrvatske u EU i dalje će se cariniti roba koja dolazi izvan EU (poput SAD-a, Kine i sličnih zemalja), a carinski postupak će uglavnom biti jednak ovome koji se provodi sada.

Što nam govori Carinska uprava?

Svaka se osoba nužno mora prilagoditi pravilima ponašanja u carinskom postupku kako bi izbjegla bilo kakva neugodna iznenađenja i nepredviđene "dodatne troškove". Ukoliko se kupac ne upozna s tim pravilima, šteti isključivo sebi.

Upravo na te zakone i dodatne troškove upozorava i Carinska uprava na svom webu www.carina.hr gdje je navedeno i posebno upozorenje koje glasi:

Savjetuje se građanima da se prije naručivanja robe iz inozemstva uz korištenje različitih web servisa, cjelovito i iscrpno informiraju o uvjetima pružanja usluga prijevoza, dopreme i posredovanja u Carinjenju takve robe i poglavito cijenama pružanja takvih usluga kod kompanija putem koje će roba biti dostavljena.

Većina nezadovoljstva koje proizlazi iz postupka carinjenja proizlazi upravo tih "dodatnih troškova", odnosno iz pitanja je li fizička osoba dužna za uvoz angažirati špeditera. Na to postoji jasan i nedvosmislen odgovor: Fizička osoba nije dužna angažirati špeditera i pošiljku koja joj je stigla iz inozemstva može kroz postupak carinjenja provesti samostalno. Međutim, nije to tako jednostavno. Potrebno je uzeti u obzir i drugo upozorenje/savjet carinske uprave na tu temu:

Fizička osoba može, ukoliko podnosi i robu, podnijeti carinsku deklaraciju, isključivo ako je podnosi u svoje ime i za svoj račun, a radi se o izvozu ili uvozu robe nekomercijalne naravi za osobne potrebe odnosne fizičke osobe. Iako se u pravilu fizičke osobe pojavljuju kao deklaranti u putničkom prometu kada usmeno deklariraju robu koju unose ili iznose, nema zapreka da, ukoliko poznaju carinske isprave, i pravila popunjavanja, podnesu pisanu carinsku deklaraciju radi carinjenja robe nekomercijalne naravi.

No, Carinska uprava upozorava kako je podnošenje carinske deklaracije iznimno složeno te uključuje poznavanje kompleksnih propisa, a ujedno podrazumijeva i odgovornost deklaranta, tj. osobe koja podnosi JCD (jedinstvenu carinsku deklaraciju), za točnost i istinitost svih podataka pa tako i ispravno navedenu tarifnu oznaku za odnosnu robu, carinsku  vrijednost, obračun carine i PDV-a, itd., odnosno netočno deklariranje povlači prekršajnu odgovornost.

Može li baš svatko biti špediter ili deklarant?

Upravo zbog složenosti popunjavanja JCD-a (jedinistvene carinske deklaracije), malo je vjerojatno da osoba koja nema položen carinski ispit i kojoj nije posao da popunjava carinske deklaracije moći točno i ispravno popuniti carinsku deklaraciju. Popunjavanje carinske deklaracije se naziva deklariranje robe, a osoba koja popunjava deklaraciju se naziva deklarant. 

Ukoliko fizička osoba odluči biti deklarant za pošiljku koju je kupila putem Interneta, ujedno i odgovara za sve pogreške koje tom prilikom učini. Odgovornost je prekršajna, a kazne su najčešće novčane. Greške su moguće u kompliciranom svrstavanju robe u carinske tarife, zatim obračunu carinske vrijednosti, iznosa carine, PDV-a, trošarina i sl. 

Savjetujemo da ukoliko fizička osoba koja kupuje putem Interneta i želi biti deklarant odgovori na tri glavna pitanja:

  • Znate li u potpunosti ispravno i točno deklarirati robu koju kupujete?
  • Jeste li voljni riskirati eventualne kazne ukoliko robu pogrešno deklarirate?
  • Koliko je vremena potrebno da deklarirate robu?

Svatko tko kupuje robu putem Interneta mora moći dati odgovor na ta pitanja te odlučiti želi li taj postupak napraviti samostalno ili želi angažirati špeditera. Naravno, za usluge koje pruža špediter potrebno je nešto i izdvojiti iz novčanika i platiti carinsko posredovanje i slične usluge.

Upravo zbog banaliziranja uloge i znanja špeditera dolazi i do najvećeg nezadovoljstva kod fizičkih osoba i to u slučajevima kada nakon kupnje nekih proizvoda na stranim web shopovima carinski postupak iziskuje nekakvo dodatno plaćanje. Nezadovoljstvu ovdje ne bi bilo mjesta kad bi se prije svake kupnje potrošač informirao o tome kakve sve formalnosti treba proći pošiljka koja je kupljena na stranom web shopu.

Koja je uloga carinika?

Nadalje, potrebno je dobro shvatiti i ulogu carinika, odnosno carinskog djelatnika koji od deklaranta zaprima deklaraciju i/ili koji kontrolira robu. Naime, osnovna uloga koju carinik ima jest da kontrolira što sve ulazi u zemlju i što sve iz zemlje izlazi, sve s ciljem zaštite domaćeg gospodarstva i potrošača. 

  • Carinik štiti hrvatsko gospodarstvo na puno načina, a za potrebe web shoppinga je potrebno istaknuti samo neke:
  • Carinik kontrolira je li uvoz deklarirane robe dopušten u Hrvatsku ili je li mu potrebna kakva posebna dozvola (npr. strogo je zabranjen uvoz lijekova i medicinskih proizvoda u poštanskim pošiljkama jer nisu sigurni za potrošače)
  • Carinik kontrolira provodi li se nad robom ispravan carinski postupak (npr. ako građanin tvrdi da je primio svadbeni poklon ili neko pomagalo za učenje, tada to mora moći dokazati cariniku kako bih carinik to prihvatio i otklonio svaku sumnju u izbjegavanje plaćanja carinskih davanja)
  • Carinik kontrolira je li na deklaraciji obračunat ispravan carinski dug (pošiljkama se obračunava carina, PDV, trošarine i druge pristojbe)
  • Carinik kontrolira predstavlja li uvoz kakvu nedopuštenu aktivnost kao što su šverc, deklariranje krive robe kako bi se izbjegla carina, uvoz krivotovorenih proizvoda, povreda branda ili kakvog drugog intelektualnog vlasništva (npr. carinik sigurno neće dozvoliti uvoz 10 pari nekih brandiranih cipela gdje stoji da svaki par vrijedi 10 kuna jer će sumnjati u šverc)
  • Carinik kontrolira uvozi li osoba robu za koju postoji ograničenje u količini (npr. fizička osoba smije uvesti najviše 1 kg duhana za pušenje)

Carinski djelatnici u svojem poslu izvršavaju još mnoštvo zadataka, a gore navedene su samo one aktivnosti koje se tiču online kupovine. Sve te kontrole mogu za kupca značiti troškove poput plaćanja carine, PDV-a, trošarina, ležarina na skladištu, dozvola, usluga carinjenja i sl.

Što zanemarujemo kod obračuna carine i samog carinjenja?

Između fizičkih osoba i kurirskih službi vrlo često nastaje prijepor oko obračuna poštarine (vozarine, prijevoznine) u carinsku osnovicu upravo iz nepoznavanja ovih postupaka i mnoštva carinskih propisa.

Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan. Kako bi neka osoba došla do robe koju kupuje online mora platiti i prijevoz te robe. U slučaju da ne plati taj prijevoz te robe, zasigurno nikako ne bi bilo moguće doći do robe. 

Upravo taj prijevoz sudjeluje u "osnovnoj cijeni proizvoda" jer bez tog prijevoza nema niti proizvoda. Stoga se u carinsku osnovicu mora uračunati i trošak prijevoza (odnosno vozarine, poštarine…).

Trošak prijevoza se u carinsku osnovicu ne treba uračunati samo u onom slučaju kada je moguće dokazati da je taj trošak prijevoza već sadržan u cijeni proizvoda. Kao što svaka kompanija troškove prijevoza uračunava u cijenu robe koju prodaje u dućanima, isto se obračunava i kada fizička osoba uvozi pošiljku. Stoga, svaki prigovor da je nepravedno obračunat trošak prijevoza u carinsku osnovicu je u stvari neosnovan, ukoliko se ne može bez dvojbe dokazati da je taj trošak prijevoza već sadržan u cijeni proizvoda.

Potrošač koji podnosi takav prigovor najčešće to čini zato što je očekivao potencijalno veliku uštedu smatrajući kako je dužan platiti samo cijenu istaknutu na stranom web shopu.

Kupovanje unutar iste zemlje ili carinske unije (poput EU) je tim jednostavnije jer nema carine ili je na proizvod netko već platio carinu prilikom uvoza u tu zemlju. Nadalje, kada kupujemo nešto u domaćem web shopu onda nikada ne zamarujemo trošak dostave i cijenu proizvoda računamo i taj trošak – zašto bi to za međunarodni promet bilo drugačije? Razloga nema.

Postoji još jedna velika zabluda u carinskom postupku koja vlada među potrošačima, a to je da se roba na koju se ne plaća carina ne treba niti cariniti. To je potpuno pogrešno. Međutim, ipak se vrlo često može čuti prigovor potrošača da mu je pošiljka neosnovano ocarinjena zbog toga jer se na takvu vrstu robe ne plaća carina. Npr. na fotoaparate se ne plaća carina, no potrebno je platiti PDV, a fotoaparat je u pravilu uvijek potrebno ocariniti. Ako se PDV na fotoaparate plaća u hrvatskim trgovinama, nema nikakvog razloga da se PDV ne bi plati prilikom uvoza. Dozvoljavanjem izbjegavanja tog uvoznog PDV-a bi država favorizirala strane trgovce jer bi kod njih proizvodi bili jeftiniji hrvatskom potrošaču za iznos PDV-a.

Kako stvarno izračunati eventualnu uštedu na kupnji proizvoda putem stranih web shopova? Isplati li se riskirati izbjegavanje plaćanje carine i PDV-a?

Posebno je važno istaknuti da je prilikom kupovine proizvoda putem Interneta uvijek potrebno u ukupnu cijenu računati sve troškove koji se mogu pojaviti prilikom uvoza tih proizvoda. Nikako u računanje ukupne cijene koštanja nije pametno izbjegavati plaćanje niti carine niti PDV-a, a posebno ne prikazivati da je nešto plaćeno manje nego što je to točno. 

Carina može u naknadnoj kontroli (čak i tjednima ili mjesecima nakon što ste primili pošiljku) tražiti da dokažete koliko ste neki proizvod platili. Ako ste to platili više, a prikazali manje i pritom izbjegli plaćanje carine, PDV-a ili kakvog drugog davanja, tada postoji osnova da se o postupku potrošača raspravlja i u kontekstu kaznenih djela: od krivotovorenja isprave do utaje. 

Nikome ne isplati taj rizik, pogotovo zato što se na PayPal računu ili kreditnoj kartici može lako ustanoviti koliko ste što platili. Nije se pametno polakomiti za nevjerojatno niskim cijenama iskazanim na stranim web shopovima jer doista može postojati dobar razlog zbog čega su proizvodi u RH skuplji. 

U ukupnu cijenu treba uvijek uračunati SVE troškove (i carinska davanja i usluge carinjenja i manipulacije robom i troškove dostave) i tek je onda usporediti s cijenom u RH  – u stranim web shopovima se isplati kupovati tek onda ako su proizvodi sa svim uračunatim troškovima jeftiniji od onih u lokalnim dućanima. Nije realno očekivati da ćemo nešto legalno kupiti na stranom web shopu i platiti za to i do 70% manje, nego kada to kupujemo u RH – najčešće postoji valjan razlog zašto su cijene u RH takve.

Potrebno se detaljno informirati o tome kakvi troškovi mogu stajati iza uvoza robe koju kupujemo na stranim shopovima čaki i onda kada ne kupujemo zbog uštede (nego npr. zbog toga što je neki proizvod nedostupan u RH). Možda za to postoji i neki drugi razlog osim toga da se netko u RH nije sjetio uvoziti takve proizvode – taj razlog često može biti jako skup. Čak se i u medijima može vidjeti da se potrošače progoni zbog pokušaja uvoza krivotvorina, tzv. lažnjaka (odjeća, obuća, parfemi…).

Zbog svega do sad navedenog se i jest razvila špediterska profesija.